ensarija

Savremene murdžije još uvijek opijaju umet injekcijama prljavog irdža’a^[1] i demoralisanja. Kad god ummet krene da se budi iz svog gafleta^[2] opiju ga novom injekcijom, tako da se irdža uveliko proširio muslimaskim masama. Murdžije pri tom dosta često koriste greške i posrtaje nekih istaknutih učenjaka ovog vremena, što im još više pomaže u gušenju islmaskog buđenja. Ako virus razara imunitet tijela prouzrokujući bolest, onda irdža napada duševni imunitet i razara ga šubuhatima^[3].

Mi ćemo u ovom ciklusu, uz Allahovu pomoć, pokušati da suzbijemo djelotvornost njihovog opijuma kako bi muslimani i ova dava^[4] očuvali svoj imunitet i suprostavili se šubhama irdža’a i njegovim nosiocima.

Prva injekcija:

Kad god savremene murdžije čuju nekoga od nosioca ove dave, dave tevhida, da tekfiri nekog vladara, ustanu svi zajedno i u jednom glasu kažu:  Čime ste se okoristili tekfirom vladara?

Kažemo, odgovarajući njima i onima koji su podlijegli njihovim šubhama:

Tekfir onih koji su ga zaslužili, bez obzira radilo se o vladarima ili drugim ljudima, ima dvije i te kako velike fajde (koristi).^[5]

Prva korist, koja predstavlja korist sama po sebi, i

Druga korist iz koje proističu druge koristi.

Što se tiče prve koristi, to je postizanje i ostvarivanje Allahovog zadovoljstva, jer nam je on Uzvišeni naredio da nevjernicima kažemo da su nevjernici. Kaže Uzvišeni, subhanehu we te'ala:

قُلْ يَا أَيُّهَا الْكَافِرُونَ

"Reci: 'O vi nevjernici’ (kafiri)…” (El-Kafirun, 1)

Uzvišeni Allah je u ovoj suri, El-Kafirun, naredio Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, da onima koji su počinili kufr u Allaha kaže: “O vi nevjernici”. Uzvišeni nije ovdje rekao: Reci: O Kurejšije, već: O nevjernici. Poznato je iz usuli fikha^[6] da naredba ukazuje na obaveznost, osim ako postoji drugi dokaz koji tu naredbu spušta sa stepena obaveznosti na stepen poželjnosti ili dozvoljenosti. Ovdje je došla naredba, a to je imperativ “kul“ –„reci” što ukazuje na obavezu, pa gdje su dokazi koji ovu naredbu spuštaju na stepen poželjnosti ili dozvoljenosti?!

Govoreći o ovoj suri, šejh Hamad ibn Atik, rahimehullahu te'ala, kaže: “Uzvišeni Allah je naredio Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, da nevjernicima kaže: 'Ja se odričem od vjere na kojoj ste vi, a i vi se odričete vjere na kojoj sam ja'. Cilj ovoga je da se njima (nevjernicima) stavi do znanja da su oni na kufru i da se on odriče njih i njihove vjere. Tako da je na onome koji slijedi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da i on to kaže. Neće biti od onih koji ispoljavaju svoju vjeru osim na taj način…^[7]

Šejh Muhammed ibn Abdil Vehhab, govoreći o značenju kufra u taguta kaže: “Kufr u taguta znači: Da se odrekneš od onih koje ljudi obožavaju mimo Allaha, poput džina, ljudi, kamenja, drveća i tome slično. Da mu posvjedočiš kufrom i zabludom i da ga mrziš...“^[8]

I kaže isto tako: “A što se tiče opisa (načina) kufra u taguta, on biva time što ćeš vjerovati neispravnost ibadeta drugom mimo Allahu, da to ostaviš (tj. da sam ne činiš ibadet drugom mimo Allahu, op.rec.) , da to mrziš , da tekfiriš one koji to čine...”

Takođe imam Berbehari, rahimehullahu te'ala, nakon što je spomenuo nekoliko stvari koje čovjeka izvode iz vjere kaže: “Pa ako uradi nešto od toga, obaveza ti je da ga izbaciš iz islama (da ga protekfiriš, op.rec.).”^[9]

A šta znače ove riječi imama Berbeharija osim da je obaveza takvom čovjeku, koji uradi djela kufra koje je spomenuo, posvjedočiti kufrom.

Ovdje ne možemo a da ne napomenemo da čovjek nije dužan niti treba da istražuje djela i kufr ljudi, kako to neki žele pripisati ovoj davi, već mu je obaveza da se prema ljudima ophodi shodno njihovoj spoljašnjosti. Pa, ko ispolji islam i ne vidi niti čuje od njega da čini djelo kufra, smatraće ga muslimanom, a ko ispolji djelo kufra smatraće ga nevjernikom i nemuslimanom, nakon ostvarivanja poznatih uvjeta koje su spomenuli učenjaci ehli sunneta vel džema'ata.

Također, podsjećamo murdžije na šerijatsko pravilo kojeg su postavili učenjaci, velikani ovog ummeta, poput Sufjana ibn Ujejne, Ebu Hajseme, Musaba ibn Seida, Ebu Bekra ibn Ajjaša, Ebu Zur'a er-Razija, Ebu Hatima er-Razija, šejhul islama ibn Tejjmije, uleme Nedžda i drugih, a to je: Onaj ko ne tekfiri nevjernika i sam je nevjernik.  Što znači da je onaj ko čini jasan i otvoren kufr i sebe uzdiže na nivo božanstva, kao što danas rade vladari, postao nevjernik i otpadnik od islama kojem smo dužni uskratiti ime islama i dati ime kufra sve dok se ne pokaje. Ako su učenjaci pomenuto pravilo spomenuli za mu'tezile koje su govorile da je Kur'an stvoren, šta bi tek onda rekli kada bi vidjeli današnje vladare kako su bacili Allahov Šerijat iza leđa i zakonodavstvo uzeli u svoje ruke, ohalaljujući haram i oharamljujući halal, tj. dozvoljavajući ono što je Allah zabranio i zabranjujući ono što je Allah dozvolio.

Stoga kažemo savremenim murdžijama i onima koji su nasjeli na njihove šubhe: Ako kod vas ovi taguti^[10] od vladara u našem vremenu nisu počinili djelo kufra i tagutijjeta onda su tu dokazi da presude između nas i vas. A ako se slažete da čine djela kufra i tagutizma^[11], onda ste dužni da ih smatrate nevjernicima, jer je to vjera Allahovih vjerovjesnika za koje nam je naređeno da ih slijedimo. Kaže Uzvišeni Govoreći o Ibrahimu, alejhis-selam:

قَدْ كَانَتْ لَكُمْ أُسْوَةٌ حَسَنَةٌ فِي إِبْرَاهِيمَ وَالَّذِينَ مَعَهُ إِذْ قَالُوا لِقَوْمِهِمْ إِنَّا بُرَاء مِنكُمْ وَمِمَّا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ كَفَرْنَا بِكُمْ وَبَدَا بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةُ وَالْبَغْضَاء أَبَدًا حَتَّى تُؤْمِنُوا بِاللَّهِ وَحْدَهُ

"Vi u Ibrahimu i u onima koji su s njim, imate divan uzor, kad su narodu svome rekli: Mi s vama nemamo ništa, a ni s onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!" (Mumtehine, 4)

I kaže Uzvišeni, govoreći o dvojici ljudi, da je jedan od njih dvojice rekao:

وَمَا أَظُنُّ السَّاعَةَ قَائِمَةً وَلَئِن رُّدِدتُّ إِلَى رَبِّي لَأَجِدَنَّ خَيْرًا مِّنْهَا مُنقَلَبًا

“ I ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od ovoga naći." (Kehf, 36)

Pa mu je njegov drug uzvratio:

أَكَفَرْتَ بِالَّذِي خَلَقَكَ مِن تُرَابٍ ثُمَّ مِن نُّطْفَةٍ ثُمَّ سَوَّاكَ رَجُلًا

“Zar si zanevjerovao (postao nevjernik) u Onoga Koji te je od Zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?”

Valja napomenuti da je svaki musliman Allahov rob i s toga se ne smije suzdržati od tekfira onih koje je preotekfirio Allah i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ali isto tako ne smije da tekfiri onoga koga nije protekfirio Allah i Njegov Poslanik, jer je tekfir šerijatski propis kao i ostali propisi koji se crpe iz Kur'ana i sunneta, a ne iz strasti i prohtjeva.

Na kraju, kaže šejh Muhammed ibn Abdil Vehhab, negirajući onima koji govore da ih Allah nije obavezao tekfirom taguta od kojih su i oni koji ne sude po Šerijatu i mijenjaju vjeru poput današnjih vladara: “Držite se Allahove vjere braćo. Držite se osnove vaše vjere, njenog početka i kraja, glave i osnove, šehadeta da nema drugog boga sem Allaha. Spoznajte značenje šehadeta i volite njegove sljedbenike i smatrajte ih vašom braćom makar bili daleko od vas. Učinite kufr u tagute, ispoljavajte im mržnju i mrzite one koji ih vole ili ih brane ili ih ne tekfire, ili govore: Šta ja imam sa njima, Allah me nije njima obavezao. Taj laže na Allaha i potvara. Naprotiv, Allah ga je njima obavezao i propisao mu da u njih kufr učini i da ih se odrekne… “^[12]

Što se, pak, tiče druge koristi, ona se ogleda u tome što se za kufr ili islam vladara veže veliki broj šerijatskih mesela (pitanja, stavova). Evo nekih od tih mesela:

- obaveza je prijateljevati sa vladarom koji je musliman, a neprijateljevati sa vladarom koji je nevjernik

- obaveza je pomagati i pokoravati se vladaru koji je musliman za razliku od vladara koji je nemusliman

- nije dozvoljeno izlaziti (boriti se) protiv vladara koji je musliman pa makar on bio zalim (tiranin), dok je obaveza ustati protiv vladara koji je nemusliman ako su muslimani u stanju, ili se pripremati za to, onda kada muslimani procjene da nisu u stanju (da se bore protiv njega).

- dozvoljeno je klanjati i boriti se uz vladara koji je musliman, dok nije dozvoljeno klanjati i stati pod zastavom vladara koji je tagut

- obaveza je dati prisegu na pokornost vladaru koji je musliman, dok nije dozvoljeno dati prisegu vladaru koji je nevjernik

- vladar musliman je velijj (staratelj) onome ko nema stratelja, dok vladar koji je nevjernik ne može biti staratelj,

i tako dalje...

Ako neko kaže: Kakva fajda nazivati ih nevjernicima kada nismo u stanju uspostaviti Šerijat i njegov sud, kažem: To što nismo u stanju da sprovedemo sud Šerijata ne znači da im ne trebamo dati ime koje su zaslužili. Da li to znači da danas osobu koja uradi zinaluk nećemo nazvati zinalučarom zato što nismo u stanju da sprovedemo šerijatsku kaznu za blud? Ili pak, da onoga ko pije alkohol ne nazovemo alkoholčarem zato što nismo u stanju da nad njim sprovedemo propise šerijata, i tako redom!

I na kraju pitanje svima onima koji ponavljaju ovu murdžijsku šubhu: Zašto vladare posebno izdvajate iz propisa tekfira? Zašto tekfirite osobu koja psuje Allaha, vjeru ili Poslanika (ako je uopšte i tekfirite)? Kakve koristi u tome? Zašto tekfirite rafidijske (šiitske) vođe i ulemu? Kakve fajde u tome? Zašto tekfirite onoga ko za sebe ustvrdi da je poslanik? Kakve fajde u tome? Zašto tekfirite one koji obožavaju turbeta i kaburove? Kakve fajde u tome?

Ako kažete da ih tekfirite zato što ih je Allah protekfirio i njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mi onda odgovaramo: I mi tekfirimo vladare zato što ih je protekfirio Allah i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, zato što su Allahov Šerijat bacili iza svojih leđa, zato što prijateljuju sa kafirima istoka i zapada, zato što pomažu kafire protiv muslimana i zatvaraju i ubijaju svakoga ko se zbog toga pobuni, zato što propisuju u Allahovoj vjeri ono što je oprečno Allahovom zakonu, zato što dozvoljavaju ono što je Allah zabranio i zabranjuju ono što je Allah dozvolio... zato što... zato što...

Tekfirite li Gadafija koji negira riječ “kul” (reci) u Kur'anu? Ako ga ne tekfirite onda ste u velikom musibetu, jer je ulema složna da je kafir onaj ko svjesno porekne makar jedan harf iz Allahove Knjige. A ako ga tekfirite onda nam recite: Kakve fajde u njegovom tekfiru?! Da li to tekfir biva po ukusu i prohtjevima ili na osnovu šerijatskih propisa, ili je možda Gadafi postao mudžahid jer poziva u džihad protiv Švicarske?!!

Priredio: prof. Ebu Usame Idriz Bilibani
www.stzaomislama.com

---

[1] Irdža' (murdžizam) – islamska sekta za koju su učenjaci rekli da je vjera koja zadovoljava vladare. Kod murdžija djelo nije sastavni dio imana (vjere). Više o savremenim murdžijama pročitaj na: http://www.putvjernika.com/murdzije.html

[2] Gaflet - nemar

[3] Šubuhati (šubhe) – sumnje, nejasnoće, ovdje se misli na sumnje u vjeri in a iskrivljeno tumačenje vjere

[4] Dava (da’va, da’wa, dawa) – islamski poziv, islamsko misionarstvo

[5] Ima i drugih ali su ove dvije najbitnije.

[6] Usuli fikh – nauka koja nam pomaze u razumijevanju principa pomoću kojih islamski pravnik izvodi praktične šerijatske propise iz njihovih pojedinačnih i validnih dokaza.

[7] Sebilu en-nedžati vel fikaki 67. str.

[8] Ed-dureru es-senijje 2/121.

[9] Šerhus-sunne od imama Berbeharija.

[10] Tagut – sve ono što se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time. Ovdje se misli na vladare koji ne sude po Allahovom zakonu i propisuju ljudima zakone mimo Šerijata.

[11] Tj. slažete se da ovi vladari čine djela kufra i tagutizma, tj. propisuju zakone mimo Šerijata i ne sude Šerijatom.

[12] Ed-dureru es-senijje 2/119

Musejleme je bio potpuno spreman za rat protiv muslimana, a i Halid isto tako. Musejleme je vojno komandovanje prepustio čovjeku po imenu Muhakkem ibn Tufejl, koji je poznavao strategiju ratovanja bolje od njega, a on je bodrio ljude na rat protiv muslimana.

Halid ibn Velid je lično zapovijedao muslimanskom vojskom. Poče boj o kome oni koji su u njemu učestvovali kažu da je to najsurovija bitka u historiji ratovanja muslimana.

Vojska Musejleminih odmetnika od islama uspjela je poraziti muslimansku vojsku i natjerati je da se povuče sve do komandnog šatora Halida ibn Velida. Ušli su u šator i htjeli mu zarobiti ženu. U tom istom šatoru bio je Mudžaa ibn Murare, koga je čuvala i služila Halidova žena Ummu Temim, koja je humano postupala prema njemu.

Musejlemini vojnicu su digli sablju na nju, ali im Mudžaa reče da je ostave jer je prema njemu lijepo postupala. Za to vrijeme muslimanska vojska se pribrala. Začu se poziv:

- O sljedbenici Muhammedovi, o sljedbenici Muhammedovi!

Muslimani se odazvaše pozivu, zatvoriše prilaz Halidovom šatoru i onemogućiše oslobađanje Mudžae ibn Murare.

Allah, dželle’šanuhu, spusti smiraj na srca muslimana. Halid s muslimanima krenu u protunapad u kome su uspjeli vratiti neprijatelje iza njihovih početnih položaja. Musejlemini vojnici se pobojaše poraza, ponovo složno napadoše i ponovo stigoše gotovo do samog Halidovog šatora, što natjera mnoge muslimane da se povuku.

Ovoga puta glasnik je pozivao:

- O ensarije¹, o ensarije!

Kako su ensarije odgovorile na ovaj poziv najbolje se vidi iz svjedočenja Abdullaha ibn Omera, jednog od učesnika ove bitke, koji kaže:

- Kod ensarija sam vidio nešto uistinu čudno. Vidio sam čovjeka odsječene desne ruke u lokvi krvi, koji kada je čuo poziv upućen ensarijama, uze sablju u lijevu ruku, pokuša ustati, ali kad to nije mogao,poče puzati. "Čovječe, kuda si pošao“, upitah ga. "Odazvati se na poziv“, reče. "Zovu me imenom“, reče. "Ne zovu tebe imenom“, rekoh, "oni dozivaju ensarije“. "Ja sam jedan od ensarija“, reče, "i ja ću im se odazvati makar puzeći išao“.

Allahu dragi, o kakvim borcima je ovdje riječ!

Kakvi borci postaju oni čija srca se napune imanom i kakvim komandantima postanu.

Iz ovih primjera se najbolje vidi sva dubina značenja žrtve, džihada, hrabrosti i neustrašivosti.

Ensarije ovoga puta složno napadoše neprijatelja i ponovo ga vratiše iza početnih položaja. Musejlemini odmetnici od islama još jednom u kontranapadu nasrnuše na muslimane. Činilo se kao da će muslimani po treći put zaredom biti prisiljeni na povlačenje, ali se ovog puta začu poziv:

-O hafizi Kur'ana², o hafizi Kur'ana!

Abdullah ibn Omer, radijAllahu anhu, kaže:

-Vidio sam na Jemami Ammara ibn Jasira, radijAllahu anhu³, kako stoji na stijeni sa odsječenim uhom, koje mu je visilo na glavi, i doziva: "O hafizi Kur'ana, o hafizi Kur'ana! Uljepšajte Kur'an vašim djelima"!

Veliki broj hafiza - čuvara Kur'ana, odazva se na njegov poziv. Bili su to hafizi koji nisu naučili Kur'an napamet da bi ga uljepšavali svojim glasovima, nego su ga napamet učili da bi se po njemu primjerno vladali. Sakupi se hiljadu hafiza, te kao jedan nasrnuše na neprijatelja.

Kakva je to bila vojska, kakav je to bio ponos!

Da li ste ikada čuli za vojsku čiji su svi vojnici znali cijeli Kur'an napamet?

Bila je to musIimanska vojska na Jemami.

Islamski bajrak ovog puta ponio je Salim, Huzejfin sluga, za koga je Omer, radijAllahu anhu, rekao:

Tako mi Allaha, da je Salim živ, ne bih vam dao mogućnost da putem dogovora sebi izaberete halifu. Njega bih vam za halifu imenovao.

Toliko je bio priznat, učen, ugledan i primjeran ovaj časni ashab Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Zamislite vojsku od hiljadu hafiza koja napada vojsku od sto hiljada vojnika! Rasplamsa se teški boj u kome život izgubi pet stotina hafiza Kur'ana.

Čujte ovo dobro vi koji ste Kur'an naučili napamet i znajte da se Kur'an ne pamti da bi se samo melodičnim glasom učio. Kur'an se čuva i djelom. On nije objavljen da bi se samo po džamijama melodično učio, nego je objavljen da se u namazima uči kako bi se srca mobilisala ka Allahu, ali i da se radi po njemu sve dok se ne otupi oštrica nevjerovanja i dok ne bude visoko podignut bajrak tewhida - La ilahe illAllah, Muhammedun resulullah.

Hiljadu hafiza napadoše tako snažno da Salim, Huzejfin sluga, nije mogao napredovati od gužve. Neprijatelji svom žestinom usmjeriše pritisak prema njemu u želji da vrate islamsku zastavu, ali Salim poče kopati rupu u koju sjede, kako se ne bi mogao povući nazad.

Ovaj Halidov napad u kojem su glavni teret iznijeli hafizi Kur'ana uspio je unijeti pometnju u redove neprijatelja. Muslimani su uspjeli ubiti Muhakkema ibn Tufejla, zapovjednika Musejlemine vojske, a zatim i njegovog glavnog vezira Redždžala ibn Anfvea.

Kad je Musejleme vidio njihovu smrt, naredi svojim sljedbenicima da se povuku u park koji će u historiji ostati poznat kao "Park smrti".⁴

Taj park se nalazio izvan zidina Jemame, ali je i sam bio ispregrađivan velikim zidovima. Centrom parka dominirao je Musejlemin dvorac, iza kojeg su se nalazili palmovici i bašče. Nevjernici pobjegoše prema parku i nasta rasulo u Musejleminoj vojsci. Jedan broj njegovih vojnika razbježa se po pustinji, drugi potraži utočište iza gradskih zidina, ali većina vojnika krenu prema parku. Halid je pokušavao sustići vojnike koji su bježali prema parku, ali oni zatvoriše kapije parka i tako se utvrdiše.

Halid ibn Velid je zajedno s hafizima Kur'ana uspio gotovo izgubljenu bitku pretvoriti u pobjedu. Cijena te pobjede bila je veoma visoka. Hiljadu muslimana, od kojih su njih pet stotina bili hafizi Kur'ana, izgubilo je život u ovoj bici. Halid je sada držao park pod opsadom, a Musejleme je iza zidina parka pokušavao konsolidovati redove svoje poražene vojske.

Muslimanska vojska uđe kroz kapiju  u Park smrti. U očima poraženih Musejleminih odmetnika od islama video se samo strah od vojske koja ne zna za poraz. Njegova vojska se razbježa. Shvativši da je poražen, Musejleme se dade u paničan bijeg, a u utrku ko će prvi stići do Musejleme uključiše se dva muslimanka vojnika. Jedan od njih dvojice bio je Ebu Dudžane Semmak ibn Fereše, hrabri mudžahid, vlasnik crvene trake i sablje koju je preuzeo od Poslanika,sallAllahu alejhi we sellem, na Dan Uhuda kad je Mustafa, sallAllahu alejhi we sellem, dozivao: „Ovu sablju uzet će onaj ko je s pravom zaslužuje“.

Muslimanski boric su se utrkivali koji će prvi doći do nje, ali je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, čvrsto držao sablju, ne dajući je nikome od njih, govoreći:

- Ko će od vas uzeti s pravom ovu sablju?

Prilazio bi drugi ashab, a Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, bi ponovio:

- Ko će od vas uzeti s pravom ovu sablju?

Ebu Dudžane stade ispred poslanika i upita ga:

- Allahov Poslaniče, a koje je njeno pravo?

- Njeno pravo je – reče Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, da se njome udaraju nevjernici sve dok se ne iskrivi.

- Allahov Poslaniče, - reče Ebu Dudžane – ja ću je uzeti s njenim pravom!

Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mu dade sablju koju je odbio dati borcima poznatijim od njega. Ebu Dudžane na glavu priveza crvenu traku i poče se kočeperiti između dvije vojske, što Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prokomentira riječima: “Ovakvo hvalisavo, oholo i nadmeno hodanje je mrsko Allahu i Njegovu Poslaniku, osim u slučajevima džihada, borbe na Allahovu putu.”

Hrabrost i odlučnost iskazana pred nevjernicima je poželjna osobina svakog muslimana. Ebu Dudžane je pokazao svoju hrabrost na Uhudu braneći Poslanika, i sada u Jemami, kad je uspio doći do Musejleme.

Još jedan muslimanski vojnik je vrebao Musejlemu. I taj drugi vojnik imao je zapaženu ulogu na Uhudu, ali na drugoj, mušričkoj strani. Njegovo ime je Vahšij ibn Harb, Hamzin ubica. Kasnije će on postati musliman i učestvovati u mnogim bitkama.⁵

Osjećao je da je ovo prava prilika da se bar djelimično iskupi za Hamzino ubistvo koje je počinio. Vahšij se kasnije pokajao, došao Poslaniku i obznanio mu svoj islam. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ga prepozna i sjeti se Hamze, te osjeti snažnu bol u prsima dok je gledao Hamzinog ubicu. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, bio je čovjek, teško mu je bilo sakriti svu tugu za Hamzom, za kojim je tako gorko plakao. Gledajući Hamzino nepomično tijelo, Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao:

- U životu nisam imao teži momenat od ovog!

Kad je Vahšij došao i kao musliman stao pred Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, on mu reče:

- Ti jesi musliman, ali ja od danas ne želim da ti više ikada vidim lice, ne želim da se prisjećam šta si uradio Hamzi.

Vahšij je postao čestit musliman, ali ga je stalno tištilo to što je uradio Hamzi i što je toliku bol nanio Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem. Htio se iskupiti tako što će ubiti jednog od najljućih neprijatelja islama. Znao je da mu je ovo neponovljiva prilika. U ruci je držao koplje kojim nije znao promašiti i kojim je ubio Hamzu.

Zamislite taj prizor u kojem Musejleme bježi od Ebu Dudžanine sablje i Vahšijinog koplja! Ebu Dudžane prvi dođe do Musejleme i podiže sablju da ga ubije. Nedaleko od njih svojim kopljem mahao je čovjek koji je kao rijetko koji ratnik znao njime rukovati i koji je svojim preciznim hicem ubio Allahovog lava, Hamzu ibn Abdilmuttaliba.

U samo jednom trenu, Ebu Dudžane je iznad Musejlemine glave zamahnuo sabljom, a Vahšijje zamahnuo kopljem. Ebu Dudžane spusti sablju, ali je koplje bilo brže i prije sablje našlo put do Musejleminog tijela. Znamo da ga je koplje prvo pogodilo po tome što je jedna od Musejleminih žena, gledajući taj prizor s njegovog dvorca, povikala:

- O naš vladaru! Ubi ga crni muslimanski rob!

Vahši je ubio Musejlemu, ali je u njegovom ubistvu učestvovao i Ebu Dudžane. Vahši je govorio:

- U mom srcu je ostala sumnja zbog Hamzinog ubistva sve dok nisam ubio Musejlemu. Tek tada mi se srce smirilo.

Tako je neutralisana velika opasnost za islam i poraženo pleme Benu Hanife iz kojeg je život u Bici na Jemami izgubilo dvadeset i jedna hiljada ljudi. Tada je poginulo hiljadu muslimana. Jedna trećina od tog broja bili su Muhadžiri, druga trećina bili su ensarije, a treća trećina bila su njihova djeca, tabiini. Od njih hiljadu, pet stotina bili su hafizi Kur'ana, koji su položili veliki ispit na Jemami.

Iz knjige: Ebu Bekr i Omer, radijaAllahu anhuma (autor: Tarik Suvejdan)

www.putvjernika.com

Oni koji koriste ovo pravilo kažu da su muslimani u situaciji darure (nužde), u kojoj činjenje nedozvoljenih djela – kao što je učestvovanje na demokratskim izborima – postaje dozvoljeno.¹

Što se tiče korištenja ovog pravila, onda čitalac mora znati da ono nije apsolutno. Ne, već postoje izuzeci i uslovljavanja ovog pravila, koje ga čine neprimjenljivim na učešće na demokratskim izborima.

Prvo, postoje stvari koje se ne mogu smatrati nuždom. Zato, čovjek mora biti oprezan da ne primjeni olakšicu ovog pravila na nešto što se čak ne može ni kvalifikovati kao nužda. A poznato je da su nužde od pet osnovnih kategorija: čovjekova vjera, čovjekov život, čovjekov um/razum (tj. duševno stanje), čovjekov rod (porijeklo)/čast i čovjekov novac (imetak).² Tako čovjeku nije dozvoljeno da počini blud ili da oženi nekoga koga mu je zabranjeno oženiti usljed seksualne strasti, i da onda svoj grijeh opravdava gornjim pravilom. Prema tome, vidimo da samo neke stvari potpadaju pod nuždu i da ne mogu sve stvari biti dozvoljene primjenom ovog pravila.

Drugo, kada dođe do kufra i širka, nema opravdanja učiniti ga zbog darure (nužde). Ovo je stoga što je činjenje kufra ili širka narušavanje jedne od kategorija same darure; čovjekove vjere, kao što je spomenuto. Štaviše, to je kršenje najveće darure od svih – čovjekove vjere. Pa kako čovjek može nastojati da opravdava očuvanje jedne nužde na štetu (račun) druge? Ne, već je jedino vrijeme kada je to dozvoljeno – onda kada ječovjek pod ikrahom (prisilom).³

I kako da gledamo u neke primjere gdje je dozvoljeno učiniti grijeh, zasnovano na legitimnoj (zakonskoj) nuždi, a onda da koristimo to poređenje da dozvolimo činjenje djela kufra ili širka?

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao:

''Zaista, stvari koje su zabranjene; od njih ima onih od kojih zasigurno šeri'at ništa ne dozvoljava, bilo to zbog nužde ili ne, kao što su širk, el-fevahiš (razvratne stvari), govor o Allahu bez znanja i bespravno tlačenje (zulum). Ovo su četiri stvari spomenute u riječima Uzvišenog Allaha: ''Reci: 'Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate'.''⁴ Tako, ove stvari su bile zabranjene u svim šeri'atima (vjerozakonima). Pored toga, Allah je poslao sve poslanike da ih zabrane i On nije dozvolio ništa od njih, ni u kojoj situaciji. Zbog ovoga je ovaj ajet objavljen u ovoj mekkanskoj suri (tj. na samom početku Objave).''⁵

Šejh 'Ali el-Hudajr navodi da je šejh Hamed bin 'Atiq rekao:

„'On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije.'⁶ Tako je uslovljeno, dok nužda postoji, da onaj koji to jede – čini to bez dobrovoljne nepokornosti i prijestupa (grijeha). A razlika između ta dva stanja (tj. između prisile i nužde) nije sakrivena (tj. poznata je i jasna).''

I on (Ibn 'Atiq) je rekao:

''Pa ima li u dozvoli strvine za onoga koji je u nuždi – ičega što ukazuje na dozvoljenost dobrovoljnog riddeta (otpadništva)?! I da li je ovo poređenje ikako poput poređenja sa time da čovjek oženi svoju sestru ili kćerku, zasnovano na dozvoljenosti slobodnome da oženi robinju, kada se boji bluda i nemogućnosti  (da oženi slobodnu ženu)? Tako je ova šubha i zabluda teža (gora) od poređenja onih koji su rekli: 'Trgovina je isto što i kamata'⁷''⁸

I šejh 'Ali el-Hudajr je nastavio:

Iz knjige „Šubhe u pogledu propisa o demokratiji“

Autor: At-Tibyan Publications

Prijevod: Ebu Ahmed

Obrada: Put vjernika

Fusnote:

---

1. A iz gore spomenutog navoda autora članka ''Glasati ili ne glasati'' izgleda da on priznaje da ovo u osnovi nije dozvoljeno; međutim, izgleda da je on to smatrao nuždom, među ostalim stvarima, pa to dozvolio, kada je rekao:

''Neko može upitati: 'A šta ako se šeri'at ne primjenjuje, šta ćemo onda činiti? Imamo li ikakvu drugu opciju, pored onoga što je pred nama?'''

A autor članka ''Zašto i za koga glasati?'' izgleda da se složio, kada je rekao:

''...muslimani moraju nastojati da ostvare neophodna sredstva koja im omogućuju da postignu ovaj cilj.''

2. Vidi ''Fethul-bari'', 1. tom, 179. str.

3. A mi ćemo prokomentarisati ovo u okviru sljedećeg pravila, inšaAllah

4. Sura el-E'raf, 33. ajet

5. ''Medžmu'ul-fetawa'', 14. tom, 470. i 471. str.

6. Sura el-Beqara, 173. ajet

7. Sura el-Beqara, 275. ajet

8. ''Hidajet et-tariq'', 151. str.

9. ''El-džem'u wet-tedžrid fi šerhi kitab et-tewhid'', 121. str.

Oni koji koriste ovo pravilo kažu da je glasanje za najmanje štetnog kandidata na demokratskim izborima, ili glasanje za njega na osnovu nekih njegovih dobrih političkih poteza koje su u suprotnosti zloj politici njegovih protivnika – oblik naređivanja dobra i odvraćanja od zla.¹

Naš odgovor na ovo je da je učestvovanje na demokratskim izborima samo po sebi – zlo, koje treba biti zabranjeno, jer ono teži (nastoji) da pomiješa strasti čovjeka sa Zakonodavstvom Allaha Uzvišenog.

A ako je ovaj koncept jasan u razumu čitaoca, onda će on uvidjeti da je argument da je glasanje za kandidata na demokratskim izborima – koje je kufr – jednako naređivanju dobra i zabranjivanju zla – koje je obavezno, upravo protivno i suprotno pravilu, koje je neispravno primjenjeno u samom startu.²

Od poznatih uslova naređivanja dobra i zabranjivanja zla je da ono (naređivanje i zabranjivanje, op.rec.) mora biti izvedeno putem dozvoljenih metoda. Tako, nije dozvoljeno ubiti čovjeka43 da bismo ga odvratili od krađe, i nije dozvoljeno uzeti novac od muslimana na prevaru, da bismo ga odvratili od plaćanja kamate, i nije dozvoljeno kidnapovati čovjekovu porodicu da bismo ih sačuvali od njegovog zlostavljanja. Ovo nije nepoznato onome sa najosnovnijim razumijevanjem naređivanja dobra i zabranjivanja zla.

Sljedeći uslov je da ishod (rezultat) tog naređivanja dobra i zabranjivanja zla ne smije rezultirati još većim zlom. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao:

“A ako oni koji naređuju (dobro) i zabranjuju (zlo) znaju da će ishod njihovog postupka imati nerazdvojivu mješavinu dobra i zla, onda im nije dozvoljeno da tako učine, dok oni ne procijene njegov rezultat (ishod). Ako će dobro biti preovlađujuće, onda bi oni trebali nastaviti sa time. Ako će zlo biti preovladavajuće, onda im je zabranjeno da to čine, čak i ako to zahtijeva gubljenje manjeg dobra. U ovom slučaju, naređivanje dobra koje bi rezultiralo mnogo većim zlom bi, ustvari, bilo naređivanje zla i unapređenje nepokornosti Allahu i NjegovomPoslaniku.” ³

A Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, je rekao:

“Zato, ako će nečije djelo naređivanja dobra i zabranjivanja zla voditi do onoga što je gore i mrže Allahu i Njegovom Poslaniku, onda nije dozvoljeno zabraniti ga, iako ga Allah mrzi (tj. to zlo) i mrzi onoga koji to čini."⁴

Tako su pokušaji da se zlo zabrani, od strane onih koji pozivaju učešću na demokratskim izborima, plaćeni cijenom kufra i nepokornosti. Pa razmotri vagu (mjerilo). Čak iako se slažemo sa našom braćom o užasnoj i teškoj situaciji sa kojojm su danas suočeni muslimani 'Iraka i drugdje, mi ovo vagamo sa djelom kufra u koji se pozivamo, sa nijjetom umanjivanja ovog tlačenja tih muslimana.

Uzvišeni Allah je rekao:

وَالْفِتْنَةُ اَشَدُّ مِنَ الْقَتْلِ

“A fitna je gora nego ubijanje.”⁵

Uzvišeni Allah je rekao:

وَالْفِتْنَةُ اَکْبَرُ مِنَ الْقَتْلِ

“A fitna je veća (teža) nego ubijanje.”⁶

 

A ovdje riječ fitna znači širk i kufr, kao što je došlo u knjigama tefsira. Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je rekao:

“Drugim riječima, ubijanje; čak i ako postoji zlo i šteta u njemu, onda u fitni nevjernika postoji zlo i šteta, koja je čak veća od te štete.”⁷

A šejh 'Ali el-Hudajr je u svome poglavlju “Pozivanje u šehadet 'La ilahe illAllah'“ spomenuo da je šejh Sulejman bin Sahman o ovim ajetima rekao:

“ 'Fitna' je kufr. Tako, ako bi se svi beduini i stanovnici gradova (tj. svi ljudi) borili dok ne izginu, to bi bilo manje štetno nego da oni postave taguta u zemlji, koji će suditi po

onome što se suprotstavlja šeri'atu islama.”⁸

Zato, nema sumnje: počiniti djelo kufra sa nijjetom umanjivanja štete (zla) po druge muslimane (čak i kada ova šteta dostiže stepen smrti i ubijanja)... Onda je kufr veće zlo i ne može biti učinjeno kao dio naređivanja dobra i odvraćanja od zla, jer zlo tog djela preteže (nadmašuje) zlo štete po muslimane.⁹

Iz knjige „Šubhe u pogledu propisa o demokratiji“

Autor: At-Tibyan Publications

Prijevod: Ebu Ahmed

Obrada: Put vjernika

Šerijatska recenzija: Ebu Ubejde, prof. fikha

Fusnote:

 

---

1. Autor članka “Glasati ili ne glasati” spomenuo je ovo pravilo ne samo da bi dozvoli učestvovanje na demokratskim izborima, već da bi ga učinio obaveznim, kada je rekao:

“Brojni tekstovi iz Kur'ana i sunneta dokazuju da je naređivanje dobra i odvraćanje od zla suštinski dio vjere, i stoga je jedna od najvećih zajedničkih obaveza u islamu, kao što je Allah rekao: “Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio; naređujete dobro i odvraćate od zla, i vjerujete u Allaha.” (sura Ali 'Imran, 110. ajet) Zasnovano na ovome, obavezno je da svaki musliman promijeni zlo u svome životu. Nesumnjivo, ako imamo mogućnost da potencijalno odložimo i poremetimo planove onih koji su u moći, onda nam to postaje obaveza.”

2. A od najgorih stvari koje su došle u članku “Zašto i za koga glasati?” je bila autorova izjava:

“Neki muslimani bi mogli doći do zaključka da je uzdržavanje od izbornog procesa bolje za islam i muslimane. Ako je ovo ono u što pojedinac vjeruje, onda on ne bi trebao nametati svoje mišljenje drugim muslimanima, odvraćajući ih od glasanja ili insistirajući da napuste glasanje, dokazivanjem da je to djelo kufra. Ovo bi bilo ravno nepravdi i tlačenju (ugnjetavanju).”

Pa je li ovo isti autor koji je prethodno učinio obaveznim učešće na demokratskim izborima pravilom naređivanja dobra i zabranjivanja zla?! I je li to isti onaj koji sada brani onima od nas koji vide kufr ovog djela da odvraćaju muslimane od zapadanja u njega?! Pa čak i ako on ne vidi ovo djelo kao nedozvoljeno, kako on može braniti onim muslimanima koji vide jasan i očigledan kufr delegiranja poslanika (zastupnika) da propisuje ljudski načinjene zakone u njihovo ime u parlamentu kufra, tj. naređivanje dobra i zabranjivanje zla?!

Zašto njemu priliči da naređuje dobro (kako ga on vidi), dok nama nije dozvoljeno da zabranjujemo zlo (kako ga mi vidimo)?! I kako on naše naređivanje dobra i zabranjivanje zla može nazivati “nepravda i tlačenje (ugnjetavanje)”?! Zar on nije taj koji je nama “nametnuo svoje mišljenje”?! A nema sumnje da je ovaj pojedinac u ovom slučaju izvrnuo pravilo i da ga je uzeo kako njemu odgovara, da ograniči njegovu primjenu na one stvari, koje on vidi kao obavezne – čak iako je upravo on taj koji je upao u šubhu (pogrešno razumijevanje) u vezi ovog pitanja. Zato, ovaj bi se trebao bojati Allaha!

3. “El-emru bil-ma'rufi wen-nehju 'anil-munker”, 21. str.

4. “I'lam el-muwekki'in”, 3. tom, 4. str.

5. sura El-Bekara, 191. ajet

6. sura El-Bakara, 217. ajet

7. “Medžmu'ul-fetawa”, 28. tom, 355. str.

8. Vidi “El-džem”u wet-tedžrid fi šerhi kitab et-tewhid”, 121. str.

9. A ovo ima vezu sa sljedeća dva pravila, pa zato obrati pažnju na to kako su ona povezana

Ova izjava je pronađena u skrivenom skladištu i uzeta iz privatne bilježnice Ebu Kudame (Vishana) Albakova, koji je šehidio (inšaAllah) u maju 2009. godine. Pripremao se da napravi video izjavu kojom bi se obratio svojoj porodici i prijateljima. Najvjerovatnije, tekst koji je pronađen, nije bio dovršen.

 

Kavkaz centar objavljuje izjavu mudžahida Ebu Kudame, koja je zapravo postala njegova oporuka, u izvornom obliku kako je i data urednicima, bez skraćivanja i prepravki.

„U ime Allaha, Milostivog, Svemilonog!

Hvala i zahvala pripadaju Allahu, subhanehu we te'ala, Gospodaru svjetova. Neka je Allahov mir i milost mojim roditeljima, braći i sestrama!

Obraćam vam se putem ove izjave sa kojom želim objasniti svoje postupke i svoj izbor, te vas podstaći na to da krenete ispravnim putem.

Vi me poznajete bolje od bilo koga, i za mene će biti lahko, inšaAllah, da vam objasnim cijelu situaciju.

Vi znate da ja volim Allaha, subhanehu we te'ala, i Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i da se bojim Allaha, subhanehu we te'ala, onoliko koliko sam u mogućnosti, i da težim tome da zaslužim Njegovu milost i oprost.

Još dok sam bio kod kuće, prije nego što sam se zaputio u džihad, shvatio sam da je istinska vjera kod Allaha, subhanehu we te'ala, islam. Naučio sam kako da to posmatram, i shvatio sam da se naš narod dosta udaljio od islama. Islama kojeg je Allah, subhanehu we te'ala, otkrio i podučio Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Svi mi znamo da nas je Allah, subhanehu we te'ala, stvorio i da je On taj koji nas hrani i da se svi ljudi (muslimani) moraju pokoriti Allahu, subhanehu we te'ala.

Moramo živjeti po zakonu našeg Stvoritelja. Tako da se postavlja pitanje da li mi danas živimo u skladu sa zakonom Allaha, subhanehu we te'ala (tj. Njegovim šeriatom).

Allah, subhanehu we te'ala, jasno kaže u Svom Svetom Kur'anu (u prijevodu značenja):

„...A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.“

(El-Maide; 44. ajet)

Danas, nevjernici (Rusi) žele da naš narod postane onakav kakvi su oni sami.

U našoj zemlji šire svoje zakone, tradicije, običaje, praznike, odjeću, način govora, ponašanja, modu i tako dalje. I uopšteno, sve ovo je njihova vjera i neznaboštvo.

Ali nisu svi, inšaAllah, poslušali ove prljave nevjernike. Postoje ljudi u našoj naciji koji su rekli tim prljavim nevjernicima: NE!

Mi ćemo živjeti samo onako kako nam je naredio Allah, subhanehu we te'ala, i vodit ćemo računa o Njegovoj, subhanehu we te'ala, vjeri.

Ali nevjernicima, lokalnim licemjerima i vjerolomcima se to nije svidjelo. Oni su nezadovoljni tim izborom.

Allah, subhanehu we te'ala, je upozorio na takvu situaciju u Kur'anu, da nevjernici neće imati mira i da se neće zadovoljiti sve dok ne napustimo našu vjeru i povedemo se za njima.

Ali mi nećemo ostaviti našu vjeru, i nećemo je zamjeniti ni za šta, čak iako im se to ne sviđa.

Da bi uništili one muslimane koji kažu „NE“ njihovom nevjerovanju, poslali su svoje jedinice u našu zemlju, i džihad je počeo.

Pridružio sam se ljudima koji vole Allaha, subhanehu we te'ala, više od bilo čega drugog na svijetu i koji žele da uspostave Allahov, subhanehu we te'ala, šerijat na ovoj zemlji.

Ja ću reći i više od toga, reći ću da je to (džihad, op.rec.) farz ajn (obaveza, bez mogućnosti izbjegavanja) svim muslimanima. Moramo osloboditi svoju zemlju od nevjernika i njihovog neznabožačkog zakona. To je naša neposredna obaveza i dužnost prema Allahu, subhanehu we te'ala, za koju ćemo morati odgovarati.

Allah, subhanehu we te'ala, je obećao da će kazniti muslimane bolnom kaznom za nedjelovanje i kukavičluk u pružanju otpora licemjerima i nevjernicima, Njegovim neprijateljima.

On, Allah, subhanehu we te'ala, testira neke ljude putem drugih. Neki se bore za Allahovu vjeru, za uzdizanje Njegove riječi, uspostavljanje Njegovog zakona; ovo je osnova vjernika.

Drugi se bore za nevjerničke zakone, za uzdizanje riječi nevjerstva (Putina, Medvedeva) i za njihovu vjeru,  to je osnova nevjernika...“

Vishan Albakov

Odjel za pisma Kavkaz centra

www.putvjernika.com

Napisao: Šejh Abdullah Azzam

"Ebu Muaz i ja smo mirisali krv šehida Jajhje sa udaljenosti od 500 metara, dok je on bio u autu koje ga je vozilo do njegovog posljednjeg prebivališta, do zemlje koja se raduje dolasku njegovog čistog tijela i za koju se nadamo da će biti bašta od bašti u Džennetu..."

Jahja Senjor je iz Džidde, Arapsko poluostrvo. Bio je prvi šehid sa Arapskog poluostrva u Afganistanu. Ubijen je iz zasjede od strane komunističkih snaga blizu Džadžija, Afganistan, 1985.

"Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga." (Ali Imran, 169)

Ovo su bile zadnje riječi kojima si se oprostio sa ovim svijetom, u pismu koje je nađeno u tvome džepu od strane tvog saputnika.

Muhammed Emin, naš glasnogovrnik, rekao mi je: "Jahja je napisao ovo pismo u posljednjoj noći svog života na Zemlji."

Sve u tvom biću je govorilo da ćeš ti biti slijedeći šehid. S tobom su bila tvoja braća koja su učestvovala zajedno s tobom u bolu i na putu žrtvovanja, u znoju i krvi, pod kišom metaka i grmljavinom topova da bi probudili ummet koji je, ispunjen slabošću, drijemao pred kapijama okrutnih tirana.

Bila je noć Arefata i Rusi su navalili na vas sa svih strana. Duše su došla do grkljana; ti si ustao sa tvojom braćom na sehur da postiš dan Arefata u zemlji džihada, jer post Arefata iskupljuje grijehe za dvije godine (prethodnu i buduću, op.rec.). Pa su tvoja braća rekla tebi: "O Jahja, hajde da se sehurimo." Ti si odgovorio: "Ja ću da se ogasulim." Onda si objasnio zašto, rekavši: "Tako mi Allaha, nisam u stanju džunupluka¹, nego se kupam da sretnem huriju² koju sam vidio u snu. Ja nikad nisam usnio ženu, ali je ona sinoć došla meni u svojoj odjeći... njena zavodljivost, njena ljepota, njena čistoća, i crnilo njenih očiju - ona je hurija!"

Bitka kod Džadžija je završena, a ti nisi bio sretan, o Jahja, jer nisi postigao šehadet³. Tvoja braća su se šalila s tobom govoreći: "Gdje je otišla hurija, ona za koju si tvrdio da će doći?!"

Jedan brat Arap mi je rekao: "Jahja je stajao kod mezara 3 arapska šehida na uzvisini Džadžija, i počeo je da im se obraća: 'Uskoro ću vam se pridružiti, s Allahovim dopuštenjem'."

Stigao je 7. muharrem 1405. h.g. (23. septembar 1985) i tog dana si postigao šehadet, šehadet za kojeg nisi prestao da moliš dan i noć. To je bilo rukama grupe komunističkih agenata koji su otvorili paljbu na tebe na ulazu u Džadži, i ti si uspio da prodaš svoju robu⁴ (svoju dušu) - inšaAllah.

O Jahja! Tvoja mirisna krv je počela da teče i niko od mudžahida nije namirisao sebe kapljicama tvoje krvi a da predivan miris miska⁵ nije ispunio njegov nos, i nema onog ko je prisustvovao tvojoj dženazi⁶ (više od 100 ljudi) a da se nije zaprepastio: „Nikada u našim životima nismo osjetili ljepši miris od ovoga.“

Ebul-Hassan el-Makdisi mi je rekao: "Ebu Muaz i ja smo mirisali krv šehida Jajhje sa udaljenosti od 500 metara, dok je on bio u autu koje ga je vozilo do njegovog posljednjeg prebivališta, do zemlje koja je radosna dolaskom njegovog čistog tijela i za koju se nadamo da će biti bašta od bašti u Džennetu..."

Dr. Ahmed mi je rekao: "Sreo sam mnogo šehida, ali nisam osjetio bolji miris od ovog mirisa."

Kapljice krvi su isticale iz tijela šehida Jahje Senjora 24 sata nakon njegovog šehadeta. Dr. Ebu Muhammed mi je rekao: "Ušao sam u u sobu u kojoj je Jahja ležao pokriven tri dana nakon što je ubijen. Miris miska se širio iz svakog kutka prostorije!"

Ti nisi popustio ni trenutka. Odbio si da dopustiš da muslimanska čast bude povrijeđena, njihova pomoć bude umanjena, nego si krenuo ka Allahu, miran, nepokolebljiv, neumoran i nepopustljiv.

Tvoji dani među nama nisu bili brojni, o dvadesetogodišnjaku! I tvoja duša je pripala njenom Gospodaru, ostavljajući iza sebe duboki trag slave i časni spomen.

Mi molimo Allaha, azze we dželle, da nas uvede među blagoslovljene i da nam daruje smrt šehida, i da nas okupi u društvu Poslanika, neka je Allahov mir i blagoslov na njih.

Posljednje pismo šehida Jahje Senjora

"Musliman borac zna svoj cilj vrlo dobro i, stoga, vidjet ćeš ga kako ide svjestan svojih postupaka, krupnim korakom, koji ne poznaje povlačenje, ne pridaje važnost kušnjama i kaznama, nego pronalazi u njima mjesto za odmor, jer on je na Allahovom putu, a ko god slijedi put Poslanika ne pita sebe da li hoda po trnju ili oštricama."

Zadnje riječi šehida Jahjaa upućene njegovoj familiji su potvrda istine koju smo rekli o njemu, s toga, pročitajte šta on kaže:

"Ovdje sam! Uprkos avionima, tenkovima i bombardovanju koje traje dan i noć, i uprkos žestokoj hladnoći i gladi, ja sam na vrhuncu sreće i mir mi je u duši, jer osjećam da radim djelo najomiljenije kod Allaha, a Allah neće poništiti nagradu onima koji rade. Ovaj džihad je način kojim čovjek može pokloniti Allahu djela koja Ga čine zadovoljinim i jedini put da se povrati ummetu njegovo potpuno dostojanstvo."

Napisao: Šejh Abdullah Azzam

Izvor: Azzam publications
www.putvjernika.com

Hatib Šejh Muhammed Eš-Šerif, Preveo:brat Ibnul-Kajjim

U jednom moćnom i emotivnom govoru, Ebu Kudame je potpalio strasti svoje zajednice da odbrane svoju zemlju – džihad u ime Allaha. Kad je napustio džamiju, hodajući jednim tamnim i zabačenim sokakom, jedna žena ga je zaustavila i rekla: “Es-selamu alejkum ve rahmetullah!” Ebu Kudame se zaustavio ne odgovorivši. Ona je ponovila selam ali je ovaj put dodala: “Ovako ne dolikuje bogobojaznom čovjeku da se ponaša.” Istupila je iz tame. “Čula sam te kako si u džamiji bodrio vjernike da krenu u džihad ali sve što ja imam je ovo…” i pružila mu je 2 pletenice. “Može poslužiti kao uzda za konje. Možda me Allah upiše među one koji su krenuli u borbu na Njegovom putu.”

Sljedećeg dana, dok su se Muslimani tog mjesta spremali da se suoče sa hrišćanskom armijom, jedan dječak je projurio kroz taj skup i stao kod konja Ebu Kudame. Rekao mu je: “Molim te Allahovim imenom da mi dopustiš da se pridružim tvojoj vojsci!” Neki od starijih boraca su se nasmijali. Rekoše: „Konji će te pogaziti.“ Ali Ebu Kudame je spustio pogled ka očima tog dječaka, a on ponovo reče: „Molim te Allahovim imenom, pusti me da vam se pridružim.“ Ebu Kudame reče: „Samo pod jednim uslovom: ako budeš ubijen, hoću da budem među onima za koje ćeš se zauzimati kod Allaha.“ Dječak se nasmija: „Imaš moje obećanje.“...


Dvije armije se sretoše. Kad se borba zaoštrila, dječak, koji je sjedio na Ebu Kudametovom konju, ga zamoli: „Molim te Allahom da mi daš 3 strijele.“ „Izgubićeš ih,“ reče Ebu Kudame. Dječak ponovi: “Allahom te molim, daj mi ih.” Ebu Kudame mu dade strijele, i dječak nanišani. “Bismillah!” Odape strijelu i ona pogodi jednog Rimljanina. “Bismillah!” i druga strijela pođe svojim putem i ubi još jednom Rimljanina. “Bismillah!” i treća ode, i ona nađe svoj put ka jednom Rimljaninu. Ali tada jedna strijela pogodi dječaka u prsa, oborivši ga s konja. Ebu Kudame priskoči ka njemu, i napomenu ga u njegovim zadnjim uzdisajima: “Ne zaboravi obećanje!” Dječak izvadi jednu kesicu iz svog džepa i reče: “Molim te, vrati ovo mojoj majci.” “Ko ti je majka?” upita Ebu Kudame. Odgovor je bio: “Ona žena koja ti je sinoć dala pletenice.”

Razmislite o ovoj Muslimanki. Kako je dostigla taj nivo bogobojaznosti (takvaluka) da je žrtvovala svoju kosu i svog sina? Uistinu, ona je svoj život provela u pokornosti Allahu, i kada je ispit došao, ona je položila. Ne samo da je ona položila, već su i njena djeca sijala istom svjetlošću imana, djeca koju je je ona odgajala.

Često su predavanja, hutbe i govori upućeni Muslimanima muškarcima. Zaboravljamo da je od upute (hidajeta) Resulullaha sall-Allahu ‘alejhi we sellem da bi sedmično odvajao dan u kome bi podučavao žene. Žene bi mu dolazile za vrijeme hadždža, sretale bi ga na ulici i posjećivale njegovoj kući da bi ga pitale o Allahovoj Vjeri. Nakon što bi završio bajram-namaz (salatu-l-‘id) i nakon što bi se obratio muškarcima, Poslanik sall-Allahu ‘alejhi we sellem bi se sa Bilalom uputio ka ženama i njima bi se obratio. Allah Uzvišeni je čitavu suru nazvao En-Nisa’ – Žene, drugu suru je nazvao Merjem – Merjema, a još jednu je nazvao El-Mudžadela – Ona žena koja se raspravljala, požalila. Oživljavanje je prakse Muhammeda sall-Allahu ‘alejhi we sellem da se danas obratim vjernicama.

Draga sestro, draga majko, draga ćerko... Svako traži svoju sreću i ja sam siguran da je i ti tražiš. Ali, šta je sreća i uživanje? I gdje i kad očekuješ da postigneš tu sreću? Da li želiš sreču na ovom svijetu po cijenu Ahireta? Ili je to na Ahiretu, kada sretneš Allaha, kada želiš da budeš srećna?

Gdje god da se okreneš naći ćeš ljude, medije i kulture koji ti govore kako je sreća – sreća ovog svijeta (dunjaluka). Ali da li je to stvarna sreća? Na Sudnjem Danu, Allah će nevjernika koji je bio “najsrećniji” na dunjaluku na trenutak staviti u Džehennem a zatim će ga upitati: “Da li si ikad video ikakve sreće?” A nevjernik će odgovoriti: “Ne, nisam!”

Ne, prava sreća, istinska sreća je sreća na Ahiretu. Na Sudnjem Danu Allah će čovjeka koji je na dunjaluku bio najviše iskušavan staviti u Džennet. Zatim će ga Allah Uzvišeni upitati: „Da li si ikad u životu vidio tuge?“ A ta osoba će reći: „Ne, nikad!

I nemoj misliti da je ta sreća vezana samo za Ahiret. Ona je veoma vezana i za ovaj svijet. Poslušaj i razmisli o sljedećim riječima koje ti Allah upućuje:

“Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (Sura En-Nahl, 97)

Draga sestro, moraš shvatiti da ti i bilo ko može lako da bude kažnjen Džehennom. Allaha mi, nismo nimalo bolji od Fatime, radij-Allahu ‘anha, kćerke Allahovog poslanika Muhammeda sall-Allahu alejhi we sellem. A on je njoj rekao: “O Fatima, o kćerko Muhammeda, traži od mene šta god hoćeš od imetka, jer ja ti kod Allaha ne mogu ništa koristiti.” Znači: Nema veze to što si ti moja ćerka, ako ne radiš za Džennet, neće ti nimalo koristiti ako kažeš ja sam kćerka tog i tog čovjeka.

Islam je pun primjera žena koje su upotpunile svoje vjerovanje (iman).

Jedna od žena koje su upotpunile svoj iman bila je Asija, žena Faraona. Njen iman je cvjetao pod sjenkom nekoga ko je govorio: “Ja sam vaš Gospodar Najveći!” Kada je Faraon saznao o imanu svoje žene, počeo je da je tuče i naredio je svojim slugama da je tuku. Odveli su je napolje, za vrijeme podnevne žege, zavezali joj ruke i noge a zatim su je bez prestanka udarali. A kome se ona okrenula? Okrenula se Allahu! Molila je: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!"

Postoji predaja u kojoj se kaže da se tada nebo za nju otvorilo i da je ugledala svoju kuću u Džennetu. Nasmijala se… Sluge Faraona su začuđeno gledale. Oni je muče a ona ima osmijeh na licu?! Sav iznerviran, Faraon naredi da se donese jedan veliki kamen kojeg bi bacili na Asiju i koji bi je usmrtio. Ali, Allahova volja je bila da joj On uzme dušu prije toga i ona je postala primjer svim vjernicima i vjernicama:

“A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!" (Et-Tahrim, 11)

Kada govorimo o džihadu i šehidima, da li znate ko je bio prvi Musliman koji je bio ubijen na Allahovom putu? To je bila Summeja, majka Ammara. Nakon što je Ebu Džehl čuo za njen Islam i za Islam njenog muža Jasira i sina Ammara, počeo je da ih bičuje i kažnjava toliko da bi Resulullah sall-Allahu ‘alejhi we sellem, kad bi prolazio pored njih, rekao: “Budite strpljivi, o Džennetlije!”

Jednog dana dok je Ebu Džehl tukao Summeju, ona je odbila da se odrekne svog dina. To je bilo nešto što je razbješnjelo Ebu Džehla, uzeo je koplje i dok je ona ležala na vrrelom pijesku sa pogledom uprtim ka nebu, on je kopljem probio njeno stidno mjesto. Summeja je bila prva iz njene porodice i prva iz ovog ummeta koja je srela Allaha sa šehadetom.

Draga sestro, naši uzori se nalaze u Kur’anu. A možda si čula za predaju o dječaku i kralju. Nakon što je cijelo selo primilo Islam sebebom smrti ovog dječaka, vladar je naredio da se spale svi oni koji odbiju da se odreknu vjere. Jedna vjernica je sa svojom bebom stajala pred vatrom. Pogledala je bebu, i sjetivši se tog slabog i nevinog stvorenja, razmišljala je da okrene leđa vatri. Ali beba tada reče: “Na šta čekaš, majko? Naprijed, ti si na Istini!” Samo je klimnula glavom. Zajedno sa svojom bebom u rukama bila je kažnjena smrću.

“A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, - a Allah je svemu Svjedok.” (El-Burudž, 8-9)

I draga sestro, ti imaš svoje uzore među velikm Muslimankama današnjice. Sin jedne starije Muslimanke nam je pričao da je ona htjela da napusti sve sujete i uobraženosti koji su bili pristuni na sijelima žena. Tako se ona priklonila namazu i molitvi noću. I tako u njenoj starosti, jednom se našla primorana da zove svog sina, a ona je bila u sobi u kojoj je klanjala. Njen sin nam priča: “Kad sam tamo stigao, video sam je kako je bila paralizovana.” Sin je odveo kod doktora, oni su je poslali na rehabilitaciju, ali nade su bile male. I ona je to shvatila i naredila je sinu da je odvede nazad kući. Dok je upućivala Allahu dove a bila je na sedždi, počela je da doziva sina riječima: „Estewdi’ukallahe-llezi la jedi’u we dai’uh!“ što znači: „Ostavljam te u emanet Allahu, a što god je ostavljeno Allahu na povjerenje to ne može biti izgubljeno.“ Preselila je nasedždi. Njeni mišići su se ukočili u tom položaju sedžde, pa su je morali gasuliti a njeno tijelo je bilo na sedždi. Klanjali su joj dženazu a ona je bila na sedždi. Ukopali su je, a ona je bila na sedždi. Vjerovjesnik sall-Allahu ‘alejhi we sellem je rekao da ćemo na Sudnjem Danu biti oživljeni u onom stanju u kom smo preselili, ona će na Sudnjem Danu biti proživljena a biće na sedždi Allahu (dželle ša’nuhu we teqaddeset esmauhu), jer je tako živjela i tako je i umrla.

Postoji još mnogo priča o jakim vjernicama, majkama, ženama i sestrama, a koliko ih je samo Allah zna. Kad god ima neka halka, žena je više nego muškaraca. Bujrum na bilo koju konferenciju Islamskih učitelja ili škola, prisustvujte predavanju i vidjećete koliko broj sestara nadmašuje broj braće. Nekad je tužno vidjeti koliko braća imaju manje motivacije od sestara. Ali ako ima ijedan dobar znak u svemu ovome, to je, in ša’Allahu te’ala, da će ove sestre odgajati nove generacije vjernika i vjernica, a Allah je Najveći!

Otac Imama Ahmeda je umro dok je Imam bio još mali. Imam Ahmed bi svojim učenicima pričao o nesebičnoj brizi njegove majke i trudu koji je uložila u njegovom odgajanju, i molio bi se Allahu za nju. U hladnim noćima Bagdada ona bi ustajala mnogo prije njenog sina da bi mu ugrijala vodu za abdesta. Svog sina bi utoplila a sebe bi samo zaogrnula džilbabom. Propratila bi ga kroz tamne, hladne bagdadske sokake mnogo prije sabaha kako bi njen sin dobio dobro mjesto kod učitelja. Imam Ahmed, koji je tada imao godina za 2. ili 3. razreda osnovne škole, bi po čitav dan učio Kur’an i Hadis, a majka bi ga čekala da bi ga mogla otpratiti kući i da bi bila sigurno da će se bezbjedno vratiti. Kada je napunio 16 godina, spremila mu je hrane i novac, i rekla mu je: „Idi, putuj i traži znanje.“ Otputovao je za Mekku i Medinu i mnoga druga mjesta i sreo je mnoge velike Islamske učenjake. Ova velika majka je odgojila jednog od 4 najveća imama Islamskog Ummeta.

DRUGI DIO:

Draga sestro, poslije svega ovoga, pitaj jednog nemuslimana šta on želi od tebe. Da li on želi da te vidi oslobođenu? Oslobođenu od čega? Od Allaha i Njegovog Poslanika sall-Allahu ‘alejhi we sellem? Od Kur’ana i Sunneta? Od Dženneta? Od ove vjere koju je Allah za tebe odabrao?

I šta će ti dati za uzvrat? Sreću možda? Tako mi Allaha, on ne posjeduje sreću! Hoće li ti dati ljubav i zaštitu od kažnjavanja u kaburu i od stražara Džehennema i od smrti? Zbog čega oni žele da oslobode mlade žene? Zbog čega ne oslobađaju starije? Zbog čega ne oslobađaju urođenike? Zbog čega ne oslobađaju zatvorenike? Zbog čega se obraćaju mladoj, vitkoj ženskoj osobi koja ima između 13 i 28 godina? I zbog čega je prva stvar koju ti traže da skineš svoj hidžab?

Dobro zapamti tog prijatelja, ako ga takvim smatraš, jer bez imalo sumnje on će biti tvoj najljući neprijatelj:  Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti ono koji su se Allaha bojali i grijeha klonili. (Ez-Zuhruf, 67)

Jedna nevjernica je jednom sumirala šta oni misle o ženama: “Nije važno ko si ti, važno je šta nosiš i kako izgledaš.” I poslušaj Fabian, a ona je jedan francuski “model”, kako pljuje na modnu industriju: “Modne kuće su od mene napravili manekena, drvenog kipa. Zadatak: upravljanje srcima i uticanje na razum. Naučila sam kako da budem bezvrijedna, ništa u unutrašnjosti, samo hladnoća. Živjeli smo u svijetu besramnosti.”

Kada je Muhammed sall-Allahu ‘alejhi we sellem stajao na Arefatu i držao svoj Oprosni govor, oporučio je svom Ummetu: “Lijepo se ophodite prema ženama!” Istorija bilježi iste godine, u isto vrijeme, dok je Islam ovo govorio, da se hrišćansko sveštenstvo raspravljalo o tome da li je žena ljudsko biće ili životinjsko! To sveštenstvo su preci ovih današnjih nevjernika koji hoće da te “oslobode”.

Ima tu još mnogo više da bude rečeno, ali je riječi malo. Zaključujem ovo savjetom Resulullaha sall-Allahu ‘alejhi we sellem svakom Muslimanki, majci, kćerki i ženi:
Koja god žena klanja 5 dnevnih namaza, posti mjesec Ramazan, čuva sebe od bluda i poslušna je svom mužu reći će joj se da uđe na Džennetska vrata na koja hoće!

O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti. (El-Enfal, 24)

Allah i Njegov Poslanik te pozivaju nečemu što će ti život osigurati. Sestro draga, odazovi se!
www.essunne.com

بسم الله الرحمن الرحيم

"…pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!"

 

Kaže Ibn Džeriri Et-Taberi u tefsiru ovog ajeta: "Zaista Ti, o Gospodaru, čuješ šta govorim i dovim, i znaš ono što namjeravam u duši i za čim žudim, nije Ti skriveno ni javno ni tajno moje djelo." U ovim riječima Hana nas podučava dvijema stvarima koje ako shvatimo postigli smo veliko dobro a sačuvali se ogromnog zla i zablude u koju su upali mnogi pripadnici islama a to je, na prvom mjestu potvrda i ispravno shvatanje trećeg dijela tewhida a to je  tewhidu-l-esmai ves-sifat, tj. vjerovanje i potvrđivanje da samo On posjeduje savršena imena i svojstva, da Mu nema ništa slično i da je čist od svake manjkavosti a druga stvar je pitanje "Et-Tevessula" o kome će mo također nešto ukratko reći.

Od vjerovanja Ehlis-Sunneta vel-džema'ata jeste i potvrda, prihvatanje i priznavanje svih imena i svojstava kojima je Sebe opisao Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi ili Ga je njima opisao Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, u sunnetu  potvrđujući i čvrsto vjerujući u značenje tih imena i svojstava bez iskrivljivanja teksta ili značenja, bez poricanja, bez ulaženja u kakvoću i bez poređenja tih svojstava sa svojstvima Njegovih stvorenja. Kaže Uzvišeni (u prijevodu značenja):

" Niko nije kao On. On sve čuje i sve vidi." (Eš-Šura, 11)

A druga stvar je pitanje "Et-Tevessula" (način približavanja Allahu, dželle še'nuhu, posredovanje ili način da se dođe do željenog) koji Allah, dželle še'nuhu, spominje kada kaže (u prijevodu značenja):

"O vjernici, Allaha se bojte i tražite ono što će vas Njemu približiti, i na putu Njegovu se borite da bi ste postigli ono što želite." (El-Maide, 35)

"Oni kojima oni upućuju dove sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove. A kazne Gospodara tvoga svako treba da se čuva." (El-Isra: 57.)

Islamski učenjaci "Et-Tevessul" dijele na dvije vrste:

1. Propisani tevessul, to je približavanje Allahu, dželle še'nuhu, na jedan od tri načina;

a)Tevessul putem Njegovih Uzvišenih Atributa i putem Njegovih savršenih imena, ovo je vrsta koju Hana koristi u njenoj dovi. Dokaza za ovu vrstu su riječi Allaha, dželle še'nuhu.   "I Ejjuba, kada je Gospodaru svome zavapio: 'Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji." (El-Enbija, 83)

b) Tevessul putem dobrih djela onoga koji upućuje dovu. Dokaz za ovu vrstu je 53. ajet sure Ali Imran:

"Gospodaru naš, mi vjerujemo u ono što si Ti objavio, mi Poslanika slijedimo, pa upiši nas među svjedoke."

c) Tevessul putem dove vjernika jednih za druge. Najboji primjer toga je predaja u kojoj Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, obavještava ummet o sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne, pa mu kaže Ukkaše ibn Mihsan: "O Allahov Poslaniče, moli Allaha da me učini od njih." Buharija (3410, 6541), Muslim (220), Tirmizi (2576) i En-Nesai (7604) Kao i predaja od Enesa, radijAllahu anhu, da je Omer tražio od Abbasa, amidže Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da dovi za kišu.

2. Zabranjeni tevessul. Tu spada sve ono što nije došlo u Kur'anu i sunnetu poput tevessula putem ličnosti Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, tj. njegovim džahom, ili džahom dobrih ljudi (evlija) ili bilo koga od stvorenja, sve je ovo novotarija koja nije bila poznata prijašnjim generacijama na koju se odnose riječi Poslanika, sallAllhu alejhi we sellem: "Ko uradi neko djelo koje nismo mi radili ono će biti odbačeno." (Buharija, 6297, Muslim, 1718)

"Poslije ona, kada je rodila, reče: "Gospodaru moj, rodila sam žensko."

Kaže Bejdavi u svom tefsiru: "Rekla je ovo žaleći jer je običaj bio da se muška djeca daju na uslugu onima koji čitaju Knjigu." Kaže Abdur-Rahman ibn Nasir Es-Sa'di: " Kao da žali jer je očekivala da će biti muško kako bi bio sposobniji da služi i pogodniji za bogomolju." Pogodniji u smislu jer žena ima period kada joj je ulazak u džamije zabranjen zbog mjesečnog pranja kao i zabrane miješanja sa muškarcima kako to spominje Es-Sujuti i Ibn Džerir na 1811. strani. Begavi u djelu "Mealimut-Tenzil" po pitanju njenih riječi "Gospodaru moj, rodila sam žensko", kaže: "Pravdajući se Allahu, azze we dželle."

"- a Allah dobro zna šta je rodila-".

Kaže Abdur-Rahman Es-Sa'di: "Nema potrebe da obznanjuje šta je rodila, jer je Njegovo znanje po pitanju novorođenčeta prije znanja njegove majke." U ovome je, dakle potvrda Allahovog svojstva tj. praiskonskog znanja stvari prije nego se i dogode. Bejdavi i Eš-Ševkani bilježe od Asima i Ja'kuba da su Ibn Amir i Ebu Bekr riječ    učili   وضعْتُ . Što bi u prijevodu značilo: "A Allah dobro zna šta sam rodila." Tako da je ona lice koje govori. Isto tako Es-Sujuti spominje od Ibn Ebi Hatima da je Dahhak učio  وضعْتُ. Ovo upućuje na njenu predanost Allahu, poniznost pred Njim i ubjeđenje da nema ništa Allahu skriveno i nepoznato, kao i na njeno oslanjanje na Allaha i prihvatanje Njegove odredbe.

"a žensko nije kao muško".

Kaže Ibn Kesir: "tj.po snazi i izdržljivosti u ibadetu i službi Mesdžidu Aksau." Kao i prethodne riječi da je muško pogodnije za službu mesdžidu jer žena ima period zabrane ulaska u njega i zabranu miješanja sa muškarcima koji su bili u njima radi proučavanja Knjige. Eš-Ševkani spominje: "Nije muško, kojeg sam htjela da bude na usluzi i koji je pogodan kao zavjet, kao žensko koje nije uobičajeno davati u tu službu, kao da se pravda svome Gospodaru jer je bilo drugačije nego je ona bila naumila."

"nadjela sam joj ime Merjema"

Bejdavi kaže: "Merjem u njihovom jeziku znači 'pobožna'." A Eš-Ševkani smatra da to znači "božiji sluga" i kaže: "Njen cilj obavještavanja o imenu je približavanje Allahu, subhanehu we te'ala, i da njena djela potvrde značenje imena jer ako ne može da bude na usluzi hramu (Bejtul-Makdisu) to je ne sprečava da bude od pobožnih." Abdur-Rahman Es-Sa'di kaže: "U njemu je dokaz prednosti muškarca nad ženama, nadijevanje imena na dan rođenja kao i to da je ženi dozvoljeno da nadjene ime osim ako to njen muž ospori."

Ibn Kesir spominje: "Kao što se vidi iz konteksta, ovim se ukazuje na dozvoljenost nadijevanja imena djetetu na dan rođenja jer je to propis onih prije nas a ovdje se potvrdno prenosi. To potvrđuje i sunnet Poslanika, alejhis-selam, koji kaže: 'Rodio mi se noćas sin, kome sam dao ime svoga oca Ibrahima!' Međutim, u hadisu Hasana od Semure ibn Džunduba se navodi da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: 'Svaki dječak vezan (zalog) je za svoj kurban (akiku). Za njega se sedmi dan zakolje kurban, da mu se ime i obrije mu se glava!' Predaju belježi Ahmed kao i autori Sunena a Tirmizi kaže da je Sahih. U predaji stoji يدعى   'da se nazove' i to je sigurnije i tačnije. A Allah najbolje zna."

" i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od proketog šejtana." (Ali Imran, 35-36.)

Es-Sujuti bilježi predaju od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Nema nijednog novorođenčeta koje se rodi, a da ga šejtan ne dodirne prilikom rođenja, pa ono zaplače od tog dodira, osim Merjeme i njenog sina." Zatim je rekao Ebu Hurejre: 'Učite ako hoćete : و إني أعيذها بك و ذريتها من الشيطان الرجيم." (Buharija, Muslim, Ahmed, Abdur-Rezzak, ibn Ebi Hatim)

Dakle, "istiazu" ili traženje utočišta te stavljenje pod okrilje i traženje pomoći nije dovoljeno činiti osim Allahu (bježanje od stvari koje se plašiš onome ko će te zaštititi), kako kaže Uzvišeni (u prijevodu značenja):

"i reci: 'Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od došaptavanja šejtanskih. I Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me njegova prisustva zaštitiš!" (El-Mu'minun, 97-98)

A tražiti to od stvorenja je djelo nevjerstva kojim čovjek izlazi iz okrilja islama, kaže Uzvišeni (u prijevodu značenja):

"i bilo je je ljudi koji su zaštitu od džina tražili, pa su im tako obijest povećali." (El-Džinn, 6)

I šta je dobila kao nagradu onda kada je ispunila sve što Uzvišeni traži od Svojih robova?

"Pa je Gospodar njezin lijepo primi."

A već smo spomenuli da "kabul" ili prihvatanje ne biva osim sa zadovoljstvom. To je nagrada za onoga ke se iskreno preda Allahu čineći dobra djela, a kloni se novotarija i onoga sa čime Uzvišeni nije zadovoljan. Cilj ovakvih kazivanja i jeste da čovjek popravi djela i svoj odnos sa Allahom uvidjevši da su ljudi prije njega to postigli te da slijedi te upute kako bi i on bio od počašćenih Njegovih robova koji su postigli sreću kako na ovom tako i na onom svijetu milošću svoga Gospodara.

Molim Allaha da nas učini od iskrenih Njegovih robova i od ispravnih sljedbenika Njegova poslanika Muhammeda, salavatullahi we selamuhu alejhi.

Iz časopisa: Uhud

www.stazomislama.com

Danas su borci na Allahovom putu na meti, sa svake strane napadani, od vanjskih neprijatelja kafira i još od unutarnjih, kao što su murdžije¹ ili havaridži tekfirijun².

Ovo pismo šejha Ebu Musaba es-Surija, Allah ga zaštitio, jedno je nazovimo rasterećenje talibana od (po)grešnih napada i optužbi. Također, ovo pismo odbacuje pogrešne tvrdnje time što dopušta talibanima da sami govore (o sebi) i inšaAllah da je to ispravna metoda. Jer ma kako bilo, nikako nije ispravno dati sud baziran na informacijama neautentičnih izvora, slutnji, mišljenja, na osnovu rekla-kazala i slično.

Sva hvala i zahvala pripada isključivo Allahu, azze we dželle, neka je mir i milost na posljednjeg poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, njegove ashabe i njegovu porodicu do Sudnjega dana. Amin!

A potom:

Otpočeli su oni koji bolest u svojim srcima nose, poznati kao munafici (licemjeri), otpočeli su time što su emiru-l-mu´minina (vođu vjernika) Mulla Muhammeda Umera i talibane nazivali pogrdnim i uvredljivim imenima. Sve te optužbe spadaju u sljedećih 5 tačaka:

1. Kuburije (obožavaoci grobova)
2. Irdža (murdžizam) u propisima takfira (proglašavanja čovjeka nevjernikom)
3. Sufije i deobandije
4. Ta´assub i taklid
5. Ulazak u UN

Da su ovi ljudi, koji su optužili emiru-l-mu´minina Mulla Umara za murdžizam, bilo šta od izloženog stava istraživali prije nego su otvorili svoja usta, ova tema bi davno bila završena. Ali šejtan, Allah ga prokleo, im je došaptavao, varajući i njih i one koji ih slušaju i tjerajući ih da govore o muslimanima bez trunke istinskog uvida u pravo stanje. Poslanik, sallAllahi alejhi we selem, je rekao:

„Dovoljan je grijeh nekome ako samo prenese ono što je čuo.“

Šta je tek sa onima koji nazivaju murdžijom nekoga poput emiru-l-mu´minina, i to samo na osnovu „rekla-kazala“, i takvu tvrdnju ne provjere i istraže kod povjerljivih i provjerenih ljudi ovog ummeta koji su u društvu ili kontaktu sa emirul-mu´mininom (Mulla Umerom)? I zašto se uopšte takvi miješaju u dešavanja i problematiku tih ljudi? Hadis Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selem, to opisuje na sljedeći način:

„Doći će vrijeme u kome će oni od povjerenja biti nazivani lažovima, a lažovi povjerljivima. Istinito će biti gledano kao varka. U ovome vremenu će govoriti ruvejbidah. Upitaše ga: O Allahov Poslaniče, a šta je ruvejbidah? On odgovori: Neuk (običan) čovjek koji će govori o pitanju i stanju drugih ljudi. ³

Drugi rivajet kaže: Fuvejsik (grješnik i buntovnik) koji govori o stanju drugih ljudi. I, subhanAllah, uistinu je baš takav slučaj s tim ljudima - beznačajnih fuvejsika.

S toga je neophodno pojasniti mnogo stvari i to samo sa dokazima. A prije nego otpočnemo sa obradom navedenih tačaka trebali bi da se vratimo na govor uleme na tu temu:

a) Šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, je rekao: “Jednu stvar bih još pojasnio u ovoj knjizi: mi ne tvrdimo da su talibani čisto selefijski pokret, i onaj ko to kaže griješi. Ali ne kažemo, također, da su talibani kuburije, koji su upali u veliki širk. Umjesto toga kažemo: među talibanima ima selefija i onih koji su na određeni način sufijama privrženi. To je ono što od njih znamo i to jasno kažemo da bi stanje pojasnili.

b) Šejh kaže dalje: “Pošto vidimo ljude koji su u ovoj tematici izgubljeni, te kažu da su talibani deobandije pritom misleći da deobandije imaju svoju sopstvenu akidu (vjerovanje). Istina je da deobandije nemaju nikakvu novu akida, nego su oni prije svega škola, osnovana u Indiji još prije nekih 200 godina, nazvana po gradu Deobandu, a naglasimo da je bazirana na hanefijskom mezhebu u fikhu (islamskom pravu).

Dakle, deobandije su škola, a ne akida po sebi. Poput El-Azhara (Al-Azhar) u Egiptu i njegovih ogranaka. Nije svaki svršenik El-Azhara šafijskog mezheba (u fikhu) a ešarija u akidi. Ima svršenika sa tog univerziteta koji su selefi i također ulema hadisa. Ovo je baš slučaj i sa školom u Deobandu. Međutim, škola u Deobandu je zasigurno bila pod utjecajem njenog osnivača.

Ono što je veoma bitno i na što se mora obratiti posebna pažnja kod hukma (propisa) talibana je to da većina talibana nisu učenici univerziteta u Deobandu nego učenici Hakkani univerziteta u Peševaru. Jedan drugi, popriličan broj, učio je na islamskom univerzitetu u Karačiju, a tamo je najveći utjecaj imao plemeniti šejh Nizamuddin Šamzai, rahimehullah, koji je bio u odboru univerziteta (a koji je bio selefija, op.rec.).

Tako da nije pravedno da se talibani optužuju za greške deobandija, jer njihove greške nisu greške talibana u cijelosti. Jer hukm (propis) talibana se zasniva na pojedincu, a hukm pojedinca je osoben i razlikuje se od uopštenog hukma po pitanju određene škole. Dakle, kako je moguće da neko sa nečim uopštenim, zajedničkim (a´amm) donosi sud o pojedinačnom, osobenom (ahass)?

Unatoč tome spomenimo činjenicu da većina tih ljudi nije ni iz ove škole! Kada neko kaže da su deobandije hindusi, a to bazira samo na činjenici da je to škola u Indiji, nepotrebno je isticati koliko je to pogrešan stav. Zato kažemo da nema nikakve veze između akide deobandijske škole i talibanskog pokreta.

Jer, da bi neko iznio ovu tvrdnju mora da iznese dokaz da su svi talibani učili u toj školi i diplomirali na istoj. Potom, da li uopšte sprovode ono što su tamo naučili, da li rade po tome, ili uopšte da li vjeruju u to, jer se lahko dešava da neko ko nešto uči to ne prihvati kao svoju akidu. Na osnovu toga ne možemo pored ovolikih škola i univerziteta u svijetu reći pojedinačno „ taj i taj vjeruje po tome i tome, jer je tu učio“, i to sve zato jer je išao u određenu školu.

Razgovarao sam sa određenom višerangiranom braćom i uvidio sam da imaju veoma korektan odnos kada je riječ o razumijevanju  “el - wela we - l - bera „ ili Hakimije razumijevanju. Vjerujem, također, da će ta činjenica prije ili kasnije biti jasna svima jer murtedske vlade stvaraju takvu sliku o talibanima kao lošima i nikako drugačije, prilog tome je i saudijsko protjerivanje izaslanika talibana kao i njegovo zavaranje.
Nakon ovog detaljnog uvoda, počnimo sa odgovorima na optužbe koje redovno dolaze na adresu talibana.

Kakav je stav talibana prema kuburijama (obožavaocima kaburova)?

Mulvi Said Dželaluddin Šinvari Sajab (Izaslanik u Ministarstvu Islamskog Emirata Afganistana i emir istočnih plemena Afganistana) kaže:

“Mi pojašnjavamo ljudima ono što nije dozvoljeno i ono što je u kontradiktornosti sa šerijatom Allaha, azze we dželle, i što nije od islama (gradnja kipova, izdizanje mezarova i slično). Emirul-mu´minin (Mulla Umar) je strogo protiv toga ali, i pored toga, nastupa strpljivo i sa mudrošću. Ja sam lično srušio jedan spomenik na mezaru koji je se nalazio u blizini ministarstva i kojem su se ljudi molili.“

Gradonačelnik Kabula (iz vremena vladavine talibana, op.rec.) kaže: “Naš stav po pitanju gradnje na mezarovima je identičan menhedžu ehlu sunneta wel džema'ata i talibani se protiv toga iskreno i svim silama bore.“

Glasnogovornik Ministarstva za naređivanje dobra i odvraćanje od zla kaže: “Afganistanski narod je veoma dug period živio pod utjecajem komunista, pri čemu se je ova praksa proširila i mi se protiv toga sada borimo koliko možemo. Pojašnjavamo ljudima poglede ehli sunneta na temu posjećivanja mezarova i zabranjujemo sve što je u proturječnosti metodama ehli sunneta. Ono što nam je potrebno je više knjiga na tu temu koje bismo ljudima podijelili te to pojasnili i ako je moguće pomozite nam u tome.“

Mulla Muhammed Hasan (guverner Kandahara i drugi čovjek talibana nakon Mulla Umara) kaže: “Razne vrste širka i bidata su se ovdje proširile. Potom smo došli mi i sve te prakse zabranili, ljude tome poučavali iz razloga što ti ljudi nisu posjedovali znanje o tome. I dalje zabranjujemo sve to, sve vrste širka kao što je prošireno prinošenje žrtvi na mezarovima ili traženje blagoslova i oprosta od mezarova (umrlih). Objašnjavali smo ljudima da je to u totalnoj suprotnosti sa Šerijatom i vremenom se ti postupci uveliko napuštaju“

Šehid šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, dodao je tome: “A za ono što rade neki ljudi na mjestima širka (kaburovima), talibani ne mogu biti odgovorni za postupke tih ljudi. Ovo je slično situaciji u drugim državama u kojima postoje mjesta širka i nevjerstva – nemoguće je optužiti vladu za ova mjesta, osim ako vlada učestvuje u ovom širku, poziva u njega ili ga toleriše (dozvoljava). Dotična vlada ne može biti optužena za kufr dokle god taj širk ne podržava, dok tome ne poziva ili ga toleriše ili ne zabranjuje. A ovo nismo našli kod talibana, naprotiv, našli smo ih na suprotnoj strani, da su u ratu protiv kaburova, turbeta i širka.

Da li su talibani murdžije?

Muftija Nizamuddin Šamzai (starija generacija učenjaka, veliki dio talibana je učio od njega) je upitan: “Koji je stav talibana po pitanju imana?“ Odgovorio je : “Isti stav kao i stav Ebu Hanife⁴, kao što je objašnjeno u djelu „Et-Tahavijjeh“, koje oni koriste njihovim predavanjima.“

Da li talibani vjeruju da postoje djela koja su veliki kufr, a to bi bilo protivno njihovom učenju ako su murdžije!

Šura (Sabor) afganistanske uleme na dan 3.8.1420. h.g. je saopštila: “Mi smo uvidjeli da, iako izručimo Usamu, Amerika neće odustati od skidanja hidžaba sa naših sestara, da Hudud i Kisas treba da se izuzmu iz prakse pravnog sistema i slično, te je očigledno da žele odstraniti sve Allahove zakone i naredbe. Oni žele isključivo nevjernički zakonik u kojem prakticiraju i sprovode ljudske zakone. I stoga kažemo i naglašavamo da je izručivanje Usame protivno Šerijatu, čak iako je ono čisto političko riješenje, nije nikako dopustivo i ne činite to, jer to ne znači ništa drugo do rat protiv Allaha, koji je očigledan „kufr ekber“ (veliki kufr).“

Da li su talibani sufije i deobandije?

Muftija Nizamuddin Šamzai kaže: „Sufije imaju određene stvari koje su korektne i u skladu sa sunnetom Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kao što je pravednost i zuhd (odricanje od dunjaluka). Ali ono u što je njihova ulema poput Arebija i sličnih vjerovala, kao npr. vahdetu-l-vudžud (jedinstvo stvorenja i Stvoritelja, inkarnacija) i ono što oni nazivaju tesavvufom (posredništvo) –talibani su jasno protiv tih stvari i od njih su čisti.“

Mulvi Dželaluddinn Šinvari Sajab kaže: “Mi nikako ne hvalimo sufizam i ako saznamo da je neka osoba „murid“ (sljedbenik tarikata), onda takva osoba kod nas ne dobiva apsolutno nikakav autoritet i udaljena je od bilo kakve pozicije u radu za vladu. U Kabulu su bila dva starija čovjeka, toliko stara da nisu mogli svojim nogama hodati, a bili su članovi nakšibendijskog tarikata. Stotine ljudi su išli njima. Pošto je vođa vjernika Muhammed Umar saznao za njih, obojicu je odmah zatvorio, te su oni proveli neko vrijeme u tamnici. Nakon toga su pušteni na slobodu, ali sa upozorenjem da će biti ponovo zatvoreni ako se počnu baviti stvarima odprije... Sve ove stvari, slijeđenje sufija i okupiranost tesavvufom, sve ovo vole Amerikanci i Allahovi neprijatelji, jer ti ljudi (sufije) ne ustaju protiv njih (Amerikanaca) i svi oni nisu na putu vjere i džihada.

Ambasador talibana u Emiratima je rekao: “Svako ko posjeti Afganistan vidjet će da su mjesta na kojima se činio širk Allahu uništena, da su godišnji festivali na nadgrobnim spomenicima zaustavljeni. Slavlja koja su podsjećala na vjeru vatropoklonika su također dolaskom talibana zabranjena. Islamski Emirat je zabranio slavlja u Mazar-i-Šarifu, oko mezara Alije, radijAllahu anhu. Sva ta slavlja su već prvog dana prilikom okupljanja učenih privedena kraju. Ženama se zabranilo da posjećuju mezarove, te su postavljene table sa adabima posjete mezarlucima. Te na kraju i uništenje statua Bude o kojima se odmah čulo i saznalo.“

Ali priznajemo, također, da još uvijek ima mjesta gdje se sprovode razne novotarije. Ulema još uvijek traži način da se to iskorijeni ali na način kojim se neće prouzrokovati veća šteta. Jer još uvijek postoje ljudi koji ne znaju „bit“ svega toga i opasnost od novotarija. Talibani veoma pažljivo i oprezno prilaze rješenju tog problema, jer polaze od činjenice da bi se ljudi mogli pobuniti ako bi talibani na nasilan način pristupili otklanjanju navedenih stvari, a to je nepoželjno s obzirom da se i trenutno još bore sa saveznicima NATO-a. Sjeveroatlantski pakt (NATO) i dalje naoružava te iste protivnike talibana i svojom propagandom pospješuje sufije protiv talibana. Nedavno se desilo da su talibani zaustavili neislamsku praksu sufijskog tarikata kaderija, te su mnogi od njih otišli u Pakistan, a odatle odmah objavili rat Islamskom Emiratu.

 Muftija Šamzai o akidi deobandija kaže: “Uopšteno, deobandije su ešarije i maturidije, ali među njima itekako ima ljudi od ehlu sunneta. Ja objašnjavam ljudima ispravan menhedž i metode selefa (prvih, ispravnih i najboljih generacija muslimana, op.rec.) i upozoravam na metode halefa (kasnijih generacija koje su iskirvile islamsko učenje, op.rec.). Ali, ovdje nije uopšte jednostavno otvoreno govoriti o ešarijama i maturidijama (tj. njihovoj zabludi, op.rec.) kao što to radi ulema Arapskog poluotoka. Što se talibana tiče, vođa za vjerska pitanja (reisul-ifta') je jedan od mojih učenika i on iskreno i otvoreno slijedi menhedž selefa. Isto tako, veliki učenjak Abdullah Sariki i mi nastojimo zajednički da pojasnimo istinu.“
Mulvi Ahmed Džan, bivši predstavnik za komunikacije u vladi Mulla Umera, je upitan: „Čujemo da se u islamskim zemljama govori, posebno na Arapskom poluotoku, da je pokret talibana mješavina sufija, kuburija i maturidija. Da li je to istina?“
On je odgovorio: „Istina je da takve priče kruže, te da su talibani tako obilježeni i tu ima mnogo potvora kako po pitanju mezheba, ili po pitanju razumijevanja dina ili sprovođenja Šerijata. Takav govor nastaje pošto su ljudi udaljeni od pokreta talibana, te ih tako još i ne pomažu i ne podržavaju. Akida koju mudžahidi Islamskog Emirata Afganistana šire pomoću radija, medija, škola i univerziteta je akida ehli sunneta wel džema'ata koja je i objašnjena u tahavijskoj akidi.

Šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, je rekao po istom tom pitanju: “Oni koji kažu da se trebamo držati daleko od talibana, zato što su navodno maturidije, tim i takvima poručujemo: Mi to ne negiramo, niti, pak, potvrđujemo, jer to zahtijeva da mi ispitamo i provjerimo sve njih po pitanju masailul-hafijje, koje su zamršena i komplikovana pitanja vjere, a to je ono što su prvi donijeli havaridži (haridžije). Mi smo ubjeđenja da su oni (talibani) muslimani i svako onaj ko tvrdi da su maturidije je obavezan da donese dokaz o tome kao i tačna imena onih koji su maturidije među njima, da bismo i mi to mogli provjeriti. Ali, to je proturječno onome što smo pitali njihovu ulemu ‘Abdullāha Sākirīja, Mulvi Ihsāna, rahimehullah, El-mullā Muhammeda Rabbānīja, rahimehullah, i muftīju Nizāmuddina ,a oni su nam jasno poručili: Odbijamo akidu maturidija i učimo svoje učenike akidi ehlu sunneta“:
Dalje nastavlja šejh govoreći o onima koji talibane smatraju maturidijama i njihovim riječima: “Mi smo naišli na knjigu jednog Afganistanca, koji kaže da je akida ljudi u Pakistanu i Afganistanu maturidijska, tako da smo mi generalizirali ovo pravilo… Zaista, ovo je jako čudno!“
Dakle, ovo je stav i držanje talibana po tome pitanju i koga slijede. A šta kažu obični Afganistanci od kojih su neki sufije i deobandije, konkretno o talibanima?
Glavni na skupu učenjaka u Afganistanu kaže: “Ne pitaj previše o sufijama, niti govori previše protiv njih, jer obični ljudi slijede ponekad ljudskog šejtana i onda kažu: Mudžahidi slijede ibn Abdul-Vehhaba!“

Muftija Nizamuddin Šamzai kaže: “Generalno, po pitanju takozvanih „vehabija“, Afganistanci i Pakistanci nisu čuli ništa drugo osim lošeg, a to su im govorili šejtani u ljudskom liku. Ali ja lično kao i većina talibana i njihovih komandira i uleme znamo da su to sve laži i potvore. Mi vidimo da su tzv.“vahabiti“ baš na onom ispravnom menhedžu selefu saliha, jer sam i sam pročitao mnogo od knjiga šejha Muhammeda (ibn Abdil Vehaba), rahimehullah, i iz njih učio.

Izaslanik Ministarstva naređivanja dobra i odvraćanja od zla kaže: “I mi smo ljudi samo što ponekad činimo greške i činimo ispravne postupke te zbog toga i trebamo ulemu i učenjake sa Arapskog poluotoka i svesrdno ih pozivamo da nam se pridruže i pomognu nam. Jer, kritikujući nas izdaleka, sa distance, ne čine apsolutno nikakvu korist, već treba da dođu i pojasne nam ono oko čega se razilazimo ili ono što ne razumijemo.“
Mulvi Šihabuddin kaže: “Ne poričemo da među nama ima neislamske prakse, ali svojim dolaskom, talibani su mnogo toga lošeg zaustavili. Postojao je npr. komadić odjeće koji se pripisuje Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, te su ljudi uobičavali da se mole tom komadu odjeće (subhanAllah), jedan dan muškarci, drugi dan žene. I to su, elhamdulillah, talibani otklonili.

I mi smo nastavili da objašnjavamo ljudima da je jedino Allah Taj koji daje korist i Onaj Koji daje štetu. Talibani su, elhamdulillah, muwehidi (čisti monoteisti), koji su najstrožije zabranili traženje blagoslova od mezara, tavaf oko mezarova, ili sedždu pred istim. Drugi primjer je kamen i komad platna koji potiče iz antičkog vremena, te su neuki ljudi imali veliko poštovanje prema tim predmetima i tražili hajr od istih. Talibani su ta dva predmeta ogradili željeznom ogradom, zidom i, elhamdulillah, danas niko više tamo ne ide.
O tome sam u Centralnoj džamiji u Kandaharu govorio i pojasnio da je uistinu samo Allah, azze we dželle, Jedini koji štetu i korist može donijeti ljudima kao i sunnete i adabe posjete mezarovima.“

Da li su talibani slijepi slijedbenici hanefijskog mezheba?

Muftija Nizamuddin Šamzai kaže: “Afganistanci i Pakistanci, narod generalno, i njihovi učenjaci su dosta pristrasne hanefije. Međutim, dolazak Arapa u vrijeme džihada protiv Rusa, ostavlja određeni utjecaj na domaće stanovnike te se oni upućuju na putovanja na poluostrvo radi traženja znanja. Slijepo slijeđenje mezheba je itekako prošireno i talibani poučavaju ljude zabranjenosti toga, a sami uistinu nisu slijepi slijedbenici hanefijskog mezheba“.

Šejh Ebu Musab es-Suri kaže: “ Prenesi se od Mulla Muhammeda Umara i od nekoliko vrhovnih talibanskih vođa da oni sami imaju neke stavove u nekim pitanjima fikha (islamsko pravo) koji su oprečni hanefijskom mezhebu.“

Talibani i Ujedinjene nacije

Šejh Ebu Musab es-Suri priča, govoreći o te'vilu⁵ kojeg su koristili talibani kako bi opravdali svoj zahtjev za ulaskom u UN: “Emir mu´mina (Mulla Umar) je rekao braći koju je posjetio, da talibani pristupaju Ujedinjenim narodima pod jednim uslovom, a to je da neće slijediti, koristit ili prihvatiti nijedan zakon koji proturiječi islamskom Šerijatu.

I jasno je iz ovog kazivanja da su oni (talibani) željeli da bace loptu na teren UN-a, tako da, ukoliko UN odbije ovaj zahtjev, onda bi dokaz (pred svijetom) bio na strani talibana. Stoga, talibani su zahtijevali ulazak pod navedenim uslovima, što nije kufr (kao što haridžije kažu, optužujući talibane, op.rec.). I ovo talibani nisu uradili da bi učestvovali u djelima kufra, tako da oni u stvarnosti nisu ni željeli ulazak u UN. Tačnije, to je bila samo taktika.“ Dakle, ovo je te'vil kojim su se talibani služili kada su „tražili“ ulazak u UN.

Kada je glasnogovornik Islamskog Emirata Amin Han Muttaki bio upitan od strane šejha Saida el-Misrija zašto talibani žele mjesto u Ujedinjenim nacijama koje odbijaju Šerijat, Muttaki je odgovorio: “Uistinu, talibani nisu ni namjeravali jedan jedini dan da provedu u tom vijeću… te ako oni ne prihvate (naše uslove) mi nećemo radi toga napustiti temelje našeg dina“
Uistinu, talibani nikada nisu tražili da bezuslovno sjede u Ujedinjenim nacijama niti jedan jedini dan. Umjesto toga, oni su uvijek naglašavali uslove koje ne bi nikada prihvatili od strane UN-a ako bi bili oprečni Šerijatu.“ Na to je šejh Muttaki odgovorio: „Ako oni ne prihvate (naše uslove), onda mi nikada nećemo napustiti temelje naše vjere.“

Pošto je i šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, upitao muftiju Šamzaija: “Čuli smo da talibani žele pristupiti Vijeću UN-a, je li to istina? “ – ovaj je odgovorio: “Istina je. Zbog toga sam lično sa nekim učenjacima otišao emirul-mu´mininu i posavjetovao ga. Te na to (Mulla Umar) reče: 'Ništa neću priznati što je suprotno Šerijatu, nego samo ono što se sa Šerijatom poklapa.' 'Ali to je nemoguće u današnjoj situaciji - sam pristup UN-u je kufr, te od onih koji mu pristupe se traži da taj kufr prihvate!' Tako smo i završili taj razgovor. Nakon ponovne posjete, godinu nakon toga, uvidjeli smo da je tu ideju pristupanja potpuno odbacio!“
Ovo je ono što mi je Allah, azze we dželle, dozvolio da pojasnim i svaka hvala Njemu Uzvišenom na početku i na kraju. Neka Allah podari talibanima pomoć, autoritet i vlast u ovoj zemlji.

I završavam ovo pismo sa nekim od rječi Emirul-mu'mminina koje je pisao 16.7.1422. (oktobra 2001), nakon što se cijeli svijet ujedinio protiv talibana.

Kakav je propis onih koji se ujedinjuju sa križarima, stanu na njihovu stranu i podržavaju ih (u borbi protiv muslimana)?

Postoji idžma (konsenzus) ummeta kao i idžma imama o tome da u situaciji poput one u koju se mi danas nalazimo - džihad protiv križara je fardu-l-ajn (stroga obaveza) za svakog muslimana. Sin ne treba dozvolu svojih roditelja, niti žena dozvolu svoga muža, niti dozvolu iko treba od strane lica koje je za njega odgovorno, i oko toga nema drugog mišljenja kod uleme.To je presuda kad je riječ o džihadu protiv okupatora i to je obaveza svakog muslimana.

Presuda po pitanju onih koji sa kršćanima sklope savez je sljedeća:

„O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.“ (El-Maide, 51. ajet)

U navedenom ajetu Allah, subhanehu we te'ala, donosi jasnu presudu i pojašnjenje:

1) Zabrana muwallata (saveza, prijateljstva) sa židovima i kršćanima, pomaganje istih kada su u sukobu s muslimanima.

2) Svako ko s njima sklopi savez ili ih pomaže protiv muslimana praktično postaje jedan od njih.

3) Savez sa njima je obilježje i ponašanje munafika.

I na kraju, Allah, subhanehu we te'ala, objašnjava da alijansa i savez sa mušricima poništava iman u Allaha i Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selem.

 

Potpisao sluga islama i muslimana emirul-mu´minin Mulla Muhammed Umar Mudžahid.

 

 Mudžahid šejh Ebū Mus’ab ‘Umar ‘Abdul-Hakīm es-Sūrī

Izvor: At-Tibyaan Publications

Prijevod: Es-Sunne (www.essunne.com)

Jezička i šerijatska recenzija: Put vjernika